Zemlja radosti i straha

Izdavačka kuća Disput iz Zagreba ponovni je zamah dobila u Biblioteci Kaleidoskop, koja kao svoju četrnaestu knjigu, pod uredničkom palicom Josipa Pandurića, objavljuje roman Zemlja straha suvremenoga španjolskoga pisca Isaaca Rose (Sevilla, 1974), autora kratkih priča, scenarija za stripove i nekoliko romana: La malamemoria (Zlosjećanje, 2000), o Građanskom ratu u Španjolskoj, El vano ayer (Isprazno jučer, 2004), postmodernistički „roman u hodu“, koji tad tridesetogodišnjem autoru priskrbljuje nagradu Rómulo Gallegos za najbolju knjigu u cijelom hispanskom svijetu, El pais del miedo (Zemlja straha, 2008, kojim osvaja nagradu Fundación José Manuel Lara, i prema kojemu je snimljen istoimeni španjolski film, La mano invisible (Nevidljiva ruka, 2011), koji problematizira aktualnu temu nesigurne budućnosti radnih mjesta i plaćenoga rada, te La habitación oscura (Tamna soba, 2013), o egzistencijalnoj težini odnosa među mladima.

Izd. Disput, Zagreb, 2020,
sa španjolskoga preveo Matija Janeš

Novinarski poziv Isaaca Rose, kolumnista novina Eldiario i suradnika mjesečnika La Marea, novina Público i satiričkoga časopisa El Jueves, očito pridonosi izboru teme i u romanu koji svoju hrvatsku inačicu dobiva u izvrsnome, precizome, pedantnom i stilski izbrušenome prijevodu sa španjolskoga Matije Janeša. I u Zemlji straha, naime, Rosa se vraća vrućim nacionalnim temama, ali i sveopćoj, globalnoj i globalističkoj temi sveopćega straha, što naglašava i dobro oblikovanje knjige crno-bijelih korica i bijelo-crno-narančastoga ovitka na kojemu je u središtu fotografija Marina Franova, čini mi se sa zagrebačkih ulica, s dječakom u središtu koji zastrašena pogleda gleda u mogućega progonitelja dok se klaustrofobičnost, tj. kavez zastrašujućih silnica usidrava i iz unutrašnjosti vozila na fotografiji.

Retrovizor, automobilsko staklo, dječakove naočale, iskošena vizura stvarnosti koju podržavaju ili potiču državne institucije ključne su točke romana dugoga 265 stranica. Na sredini su kafkijanskoga proznoga teksta bez numeriranih poglavlja ugrađene preporuke španjolskoga Ministarstva unutarnjih poslova, npr. „Dok se krećete ulicom: Koliko je moguće, nastoj[i]te ne hodati samotnim i slabo osvijetljenim mjestima. Nosite sa sobom samo nužan novac i rasporedite ga po džepovima. Izbjegavajte nositi novac u stražnjem dijelu hlača; Upućeno posebno ženama: Prije nego što parkirate vozilo, pogledajte oko sebe ne biste li primijetile sumnjive osobe. Isto to učinite kad se spremate koristiti se vozilom. Prije nego što uđete, pregledajte unutrašnjost. U stražnjem dijelu mogao bi se skrivati uljez; Zaštita maloljetnika: Vaša djeca trebaju uvijek znati da je u slučaju da se izgube najbolje ostati na mjestu. Njihovi roditelji ili rodbina, kad primijete nestanak, vratit će se po njih; Zaštita vašeg doma: Ne razmećite se nakitom, bogatstvom ili vrijednostima, to privlači lopove.“

Upravo dom i kuća, najčešći znakovi prepoznavanja autora mediteranske književnosti, u ovom su španjolskom romanu narušeni i razoreni osjećajima nesigurnosti i straha. Napisan u trećeosobnoj pripovjednoj perspektivi, roman predočuje sintezu promatranja, sveznajućega trećega oka i ulazak subjektivne kamere u najintimnije obiteljske kutke, kao da se pripovjedač poistovjećuje s jednim od likova pa ponovno udaljava i na njega gleda čak iz humorističnoga rakursa iako je riječ o raznim pozicijama moći koje uništavaju pripadnike svih naraštaja španjolskoga i svjetskoga društva. S minimalističkim blagim pikarskim ili donkihotovskim strateškim očištima, ujedno gotovo novinarskim, objektivnim stilom s unošenjem ponekad intrigantne strategije trilerskoga ili detektivskoga romana, autor prikazuje strahove koji obuzimaju mladu španjolsku obitelj. Strah prvo počinje osjećati supruga i majka Sara, koja sumnja da joj novac krade djevojka Naima, Marokanka koja nekoliko puta tjedno dolazi čistiti njihov stan. Kandže straha prelaze na njezina muža i Pablova oca Carlosa, koji počinje sumnjati što se događa njihovu sinu, mladome srednjoškolcu. Pipci hobotnice mobinga školskih kolega i sustava napokon se temeljito i čvrsto usidruju na leđima, tijelu i duši dječaka, sina i učenika Pabla. Silina pritisaka i nasilja koja doživljavaju djeca i tinejdžeri gradi život kao veliki globus strahova koji se sve više uvlači u stanove, kuće, institucije hispanskoga područja, Španjolske i Latinske Amerike, zasnovanih na državnim pritiscima i hororu. Otvoren završetak romana Zemlja straha isprepleće se s otvorenim diskurzivnim monoseansama u romanu, s esejima i traktatima o strahu i mehanizmima straha koje proizvode država i društvo. 

Svoj aktivistički stav pripovjedač, a u naznačenu okvirnom dijelu i autor isprepleće s nizom fiktivnih, filmskih i teorijskih djela koja tematiziraju strah, od Bertolta Brechta i Bilyja Hayesa do Alana Parkera i Olivera Stonea. Naslov preuzima iz studije, tj. knjige Strah na Zapadu Jeana Delumeaua s prikazima dječjih strahova na temelju istraživanja psihologa koji su mladima i malima koji su doživjeli traume zadavali da opišu zemlju radosti i zemlju straha. 

Da sam kojim slučajem bila među dvanaestoricom uglednih nakladnika koji su 2009. ovome romanu dali nagradu za roman godine, dosta bih se iznenadila i izuzela se od jednoglasnoga mišljenja. Ali, u drugom čitanju, što upravo činim, možda bih promijenila svoje mišljenje.   

Parafrazirat ću Carlosove riječi sa 177. stranice. Test sam primijenila na sebi samoj. Nakon uzastopnih mentalnih površinskih lutanja sjela sam pred računalo, otvorila nov dokument i napisala naslov, centriran na zaslonu, verzalom i boldom: ZEMLJA STRAHA. I počela pisati ovaj osvrt.